djela Mill Boras
"Domovina"
(Natječaj za Spomenik domovini)
Što nam znači? Što meni znači ta riječ, taj pojam, ta činjenica da imam domovinu? Toliko ljudi na zemlji ima domovinu, a ima i onih kojima je pravo na domovinu oduzeto.
Meni je domovina značajna i kao duhovna kategorija (kao nešto što mi nitko i nikada ne može oduzeti) i kao sami prostor, omeđen granicama, kojega je netko zauzeo i sačuvao, te mi ga dao u naslijeđe, a na što ja nimalo nisam utjecao. Uzimam li taj prostor samim time zdravo za gotovo? Uzimamo li ga zdravo za gotovo?
Ne traži li on svakodnevnu brigu i žrtvu da bi bio i ostao naš?
Žrtvovanje nije samo doslovno umiranje za domovinu.
Veliki ljudi su pokazali da bez osobnog žrtvovanja nema ničega dobrog, te su vlastitim životima bili putokaz. Povijest nam je pokazala da žrtvovanje tuđih života, tuđe budućnosti, imovine drugih ne donosi ništa dobro i predstavlja samo još jedan doprinos nepreglednim tomovima ljudskog licemjerja i nesreće.
Zašto sam zamislio takav spomenik domovini?
Spomenik, po mom mišljenju, treba što manje opteretiti prostor, ne sukobljavati se sa postojećim spomenicima i inim u prostoru, te izbjeći svaki natjecateljski poriv. Treba predstavljati iskonsku ljubav koja je čista, skromna i ne hvasta se svojom veličinom, svojom kićenošću, skupoćom svoje izvedbe i održavanja.
Moram, nastojeći izraziti ono najbolje što imam u sebi, pokazati u što vjerujem. Čovjek svoj život živi povjeravajući ga onom u što vjeruje, baš kao što su i ONI, vjerujući da čine pravu stvar, položili svoje živote za domovinu.
„Kocka“! Zemlja, trava, metal (brat onog metala koji je utihnuo dok su se bile bitke i vodili ratovi), te oko toga PRAZNINA i TIŠINA kao simboli boli za izgubljenim životima, a „usred“ svega svjetlo kao simbol nade, sreće i nastavka života.
Zašto želim zaštićeni prostor? Zašto mislim da on mora biti načinjen sa što manje elemenata, jednostavan, prirodan, te samo prikazati umanjeni i omeđeni komadić zemlje o kojem trebamo voditi brigu, i to svakodnevno?
Zašto okvir od kortena?
Zato što taj materijal najbolje simbolizira ono što želim poručiti. Izvana nema sjaja, nema privlačnosti u toj neuglednoj vanjštini jer sve bitno je u njemu i u njegovoj unutarnjoj čvrstoći. On simbolizira granice, a granice su iscrtali ljudi. Željezo su načinili ljudi. Granice nisu nepromjenjive, željezo nije neuništivo.
Zašto trava?
Zemlja, trava, nebo. I kad nam sve fali, kad na početku nemamo ništa, imamo nebo i travu.
Zar najiskrenija i najčistija ljubav nije ona kad imamo samo nebo i travu?
Taj uzdignuti travnjak treba svakodnevno njegovati i održavati, te brigom, radom i trudom pokazati kako se istinski odnositi prema domovini da bi se ona uzdignula iznad materijalnog i postala, i bila, duhovna kategorija.
On je još jedna razina života. Taj „posvećeni“ prostor je sjećanje i dokaz da sve one koji su svoj život na bilo koji način ugradili u Domovinu nećemo prepustiti zaboravu. Pristup travnjaku bi imao samo onaj tko ga održava i koji vodi svakodnevnu brigu o njemu, te bi ga jedino njegove stope mogle gaziti.
Svi drugi bi mogli samo hodati oko njega, ući u „spiralu“, sjediti na „klupama“ i dostojanstveno ga s distance promatrati.
Na omotaču su ploče kortena koje su složene tako da „upisuju“ slovo H (Hrvatska), ali nenametljivo, blago kako bismo i mi trebali živjeti svoje hrvatstvo.
Staklene trake su krhke poveznice zemlje i neba kojima, u snopu svjetlosti, duše svih onih čija su tijela postala prah i pepeo putuju na nebo. Svjetlost simbolizira život, njegovu krhkost i uvijek prisutni strah trenutne mogućnost kidanja niti života. Trake su staze pulsirajuće svjetlosti koja lagano (kao da izvire iz nje), klizi od zemlje k nebu, dolazi do ruba baš kako i život jednom dođe do ruba, raspline se i pomiješa s eterom. Izgleda kao da prijeđe u nebo i nestane u beskraju, a onda se ugradi u zvijezde.
Na gornjoj plohi su dvije paralelne trake kojima kroz travu "teče rijeka svjetla". Jedna teče od sjevera ka jugu, a druga od juga k sjeveru simbolizirajući tako povezanost Sjevera i Juga Hrvatske. Jačinu svjetlosti bi se, ovisno o potrebi, moglo podešavati, usmjeravati k nebu, ili bi
se svjetlo, za posebnih prigoda, moglo potpuno ugasiti.
Prostor za sjećanje, paljenje svijeća i polaganje vijenaca, kao i prostor za protokolarne svečanosti, je u obliku kvadratne spirale koja završava zidom. Naš životni put počne naširoko i vijuga spiralno, pa se sužava i dolazi do zida koji je jednim dijelom podignut. Taj zid je simbol kraja jer sve jednom „dođe do zida“. Zid je okrenut prema istoku. Podignemo li
pogled iznad zida vidjet ćemo (ili znati) da se na istoku svako jutro rađa sunce. Sunce je najjači simbol života.
Stranice spirale su istovremeno i klupe na koje posjetitelji mogu sjesti. Na taj način ne unosimo dodatne elemente u prostor niti ga opterećujemo nepotrebnim. On ostaje čist i pregledan simbolizirajući koliko nam je malo toga potrebno za sklad u životu.