Održane izložbe

'' Na plavim krilima'' - Dinamo, Autor: Saša Pavković

Moderni nogometni klubovi davno su nadrasli okvire sportske momčadi koja se natječe na travnjaku u želji za postizanjem što boljeg rezultata. Današnji lideri europskih nogometnih liga savršeno su organizirane tvrtke za proizvodnju zabave i uspjeha koje pri tom prati i velika količina uloženog novca i zaokružena marketinška potpora. Klubovi tako navijačima, štovateljima i kolekcionarima nude raznoliku ponudu proizvoda i suvenira vezanih za svoju povijest, slavne dane i igračka imena koja navijače bacaju u trans. Ti europski običaji postaju dio svakodnevice i naših uglednih sportskih kolektiva pa tako i nogometnog kluba ''Dinamo'', najpopularnijeg hrvatskog kluba koji ima obvezu stalno biti u aktivnoj vezi s velikom skupinom svojih navijača, poštovatelja i prijatelja.

Dio te ponude koja svjedoči o gotovo mitskoj poziciji ''Dinama'' u našoj, ne samo sportskoj povijesti, treba postati i novi likovni projekt uglednog slikara i grafičara Milla Borasa. Raskošna grafička mapa s dvadesetak listova različitih motiva zanimljiva je priča o klubu koji u našoj društvenoj memoriji ima izdvojeno mjesto. Pokazana je čarolija nogometne igre vjernim prizorima s utakmica, na kojima dominiraju ''Dinamovi'' igrači, ali u njoj su i drugi elementi priče o velikom klubu pa i čitavoj filozofiji nogometa, napadačke igre, doslovne bitke za dostojanstvo kluba, njegovih simbola i navijača. Kada se u sceni s terena sukobljavaju ''Dinamovi'' igrači s onima iz drugih momčadi, plavi su momci uvijek za korak ispred, brži na lopti i viši u skoku a realističan je prizor obogaćen simboličkim detaljima krila koja pokazuju da je plave igrače uvijek nosio i neki posebni motiv za igrom i pobjedom.

Jedanaest listova ''s terena'' pokazuju isto toliko pozicija u kojima se prvotimci mogu naći a svaka je na svoj način mala bitka iz koje ''Dinamovi'' igrači izlaze kao pobjednici. Drugi, pak, listovi donose druge teme kao što su povijesno značajna utakmica iz 1990. godine sa Crvenom Zvezdom, koja je u pamćenju hrvatskog naroda izdvojena praktički kao definitivni početak borbe koja je prerasla u Domovinski rat, pa posve zasluženo i te scene imaju naglašeno mjesto. Ima u mapi grafika nadahnutih legendarnim klupskim simbolom, slovom d, koje je i danas prepoznatljivo i grafički zanimljivo i za likovno poigravanje njegovim rješenjima. Neki listovi skreću ka apstraktnom i simboličkom izrazu (''Dominacija'', ''Impresija'') što umjetniku omogućuje postizanje vizualne dinamičnosti cijeloga projekta, koji na razigran, kaleidoskopski način sklapa cjelovitu priču o klubu čija je povijest puno više od statističkog zbroja pobjeda i titula a čije su utakmice uvije za navijački narod bile ''više od igre''.

Tako je i Borasova mapa ''Na plavim krilima'' više od još jednog grafičkog projekta, jedinstven umjetnički doprinos daljnjoj afirmaciji kluba koji se još nedavno ravnopravno nosio s europskim nogometnim velikanima i koji bi i ovakvim mapama trebao dokazivati da mu je i dalje mjesto među tim nogometnim klasicima, koji veličinu dokazuju rezultatima ali potpuno zaokruženim vizualnim identitetom.

''Naslikana duša grada'', Autor: Saša Pavković

Novim izložbenim posjetom Osijeku Mill Boras je učinio jedno dublje približavanje povijesti i duhu ovoga grada. Naišavši očito u gradu na Dravi na zanimanje likovne publike, Boras se tim svojim štovateljima odužuje vlastitim slikama njihovog grada. Boravak u Osijeku iskoristio je za skiciranje nekih od ključnih gradskih veduta. Potom su u zagrebačkom ateljeu skice pretvorene u slike većeg formata, a one svoju logičnu izložbenu promociju imaju u okruženju iz kojega su i potekle. Taj uzročno-posljedični ciklus nastajanja i izlaganja radova svoje će konačno zaokruženje imati tek uspješnim odjekom kod osječke javnosti, a više je razloga za očekivanje da reakcija domaće publike bude dobra.

Boras je svoj pogled usmjerio na neke središnje osječke urbane cjeline ili monumente (Tvrđa, Bastion, Spomenik kugi, Pješački most, …), priključivši se tako svim poznatim i manje poznatim hrvatskim i stranim umjetnicima koji su također svoje oko i ruku oprobali istim predlošcima. Nadograđujući, dakle, kontinuitet jedne klasične inspiracije, Boras je ipak uvelike ostavio prostora za potvrdu vlastite osobnosti. Zadržavajući u osnovi svog rukopisa prepoznatljivost izbranih prizora, Boras je odabirom boja, specifičnim atmosferama i različitim tehničkim kombiniranjima pastelne osnove postigao ujednačeno subjektivno viđenje motiva prema kojima osjeća i određeno emocionalno nagnuće. Prem poviješću natopljenim gradskim strukturama Boras pristupa sigurnošću slikara koji nije opterećen nužnošću sličnosti s arhitekturom, jer koherenciju slike gradi promišljanjem, a ne imitiranjem prostora.

Umjetnik sebi zato i može dozvoliti da mu kompozicije imaju nejednaku izoštrenost, pri čemu rubni dijelovi kao da nestaju u prividu maglovitosti i stapanja čvrstih formi sa sfumatoznim atmosferama. Sivozeleni tonovi osnova su kolorističke gradnje prikaza, a uporaba drugih boja pažljivo je prilagođena ugođaju odabranog rakursa. Tako ''Borasov Osijek'' dobiva prigušen ugođaj grada uronjenog u duboki ravničarski spokoj. Uz grad neumitno teče rijeka koja s obrisima starih utvrda i visokim panonskim nebom čini mitsku sliku slavonske metropole, koja je dosegla visoku kultiviranost urbanog miljea, ali nije izgubila primarnu vezu s vlastitim prirodnim okružjem. Borasovo slikanje Osijeka stoga je i bilježenje lokalnih znamenitosti, ali i umjetnikova interpretacija duha grada, jedno osobno tumačenje izraženo samouvjerenim likovnim iskazom, ali i dubljim razumijevanjem i povezanošću autora i njegove teme. 

''Okrutnost, kvadratura i drugo od kruga'', Autor: Feđa Vukić, MUO Zagreb (22.03.-28.03.1993.); Galerija nova Zagreb (07.10.-30.10.1993.)

Ako bi globalnu geopolitičku situaciju netko htio izraziti maksimalno pojednostavljenim likovnim znacima, svakako bi za osnovne motive uzeo krug i kvadrat, uza sve mutacije osnovnih oblika i popratne pojave različitih crta. Nije li i sama geopolitika funkcija geografije, drugim riječima nije li i ostvarivanje različitih političko-ekonomskih interesa samo izraz zemljovidnih (ne)pogodnosti i ponovljeno iscrtavanje postojećih oblika? Pođe li se od takove ili slične pretpostavke onda se univerzalni ''jezik'' geometrije nadaje gotovo općerazumljivim sredstvom jednostavnog izražavanja, inače vrlo kompliciranih, dijagrama. Na taj način shvaćena geopolitika, dakle, može biti i politička geometrija u kojoj su krute zakonitosti, dakako, vijek ili barem često podređene nepredvidivim interesima sasvim drukčijim od znanosti.

Pa ipak neka pravila kao da postoje i u tako shvaćenoj križaljci globalnih nacionalnih interesa i upravo takove pravilnosti nastoji u svojim djelima dešifrirati likovni umjetnik Mill Boras. Njegov novi ciklus prostornih intervencija i ambijentalnih radova nazvan ''Okrutnost kruga'' logičan je nastavak tematskog interesa najavljenog već djelima s izložbe ''Psi rata'' iz 1992. godine. Rat kako konačno ili barem privremeno razrješenje geopolitičkih dilema ne zaokuplja samo medije nego i kreativnu maštu pa je tako ratni opus hrvatskih likovnih umjetnika svakako tema za neku buduću sintetičku studiju. Zasad se o poziciji rata u hrvatskoj likovnoj umjetnosti može govoriti na razini protestne reakcije ili egzistencijalne sublimacije. Jedan prilog tomu svakako daju i nova Borasova djela u kojima je zajednički nazivnik upravo svojevrsno geometriziranje aktualne ratne svakodnevnice. Potražimo li crtu izvornog ili posebnog u Borasovim djelima onda je svakako za primijetiti da nije posrijedi faktografsko predstavljanje pojavne razine posljedica rata nego pokušaj poopćenja samih njegovih uzroka. Pritom se autor poslužio univerzalnim motivima geometrijskih struktura kao suprotstavljenim stranama u sukobu kojeg se razlozi traže na općoj/globalnoj više nego na pojedinačnoj/lokalnoj razini. Takvo poopćenje stvara djela s krugom kao dominirajućim motivom u kojem i oko kojeg sve biva podređeno savršenosti. Forme koje se ne uklapaju u savršenost krivulje jednostavno su prilagođene središnjem liku, bilo podređivanjem ili odbacivanjem. Na taj način Boras pokušava diskretno sugerirati usud ne samo ovoga rata nego i svakog sukoba u kojem se u igri velikih brojeva potiskuju takozvani mali gubici i u koje se za račun jednolične savršenosti poništava sve različito. To je naglašeno i odabirom materijala za izradu djela, materijala koji su često industrijski, sintetički i neplemeniti (gotovo bi se reklo - neumjetnički).

Takav odabir, rekao bih, valja tumačiti upravo kao svjesno kontrastiranje običnog i savršenog u sistemu autorskog promišljanja rata kao procesa rješavanja nerješivog. Drugim riječima, poručuje Boras, okrutnost je kruga u njegovoj savršenosti i samodostatnosti.

Geometrija suprotstavljenih interesa, međutim, može svršiti i pokušajem kvadrature kruga koja je opet samo drugi izraz za kratkotrajno zadovoljenje nemogućih želja. Jer kao što putanja olovke rišući krug uvijek dođe na početak, tako i kratkotrajni mir uvijek ponovno dovodi do rata. Jednostavno stoga što, povijest uči, prostora nikad dovoljno, a čovjek gonjen svojom prirodom nužno želi osvajati novo.

Zato se i Borasova djela pojavljuju kao dojmljivi komentari okrutne zbilje.

Jednostavna forma i banalni materijali umnoženi u varijantama koje potencira sama stvarnost. Kolikogod se trudili shvatiti pa čak i opravdati globalne uzroke lokalnih tragedija, toliko uvijek ostajemo nijemi pred odvijanjem tragedije koja, kada se već događa, izgleda kao da je sasvim prirodna. Ili je barem takvom čine masovni mediji. Običnost svirepih zbivanja, dakle, nije samo pitanje morala nego i informativne prezentacije.

Razmišljajući o motivu ili problemu rata u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika sklon sam vjerovati da će tek doći vrijeme kada će se ratne strahote današnjice, nakon što sve jednog dana prestane, ugraditi u neku novu poetiku sutrašnjice - možda čak na način koji neće iskazivati direktne veze s ratnim stradanjima.

Dapače, bojim se da bi rat u likovnim i drugim umjetnostima mogao biti prisutan vrlo dugo, a nije nevjerojatno pretpostavito čak i formiranje svojevrsnog prepoznatljivog kruga sličnih tema ili čak trenda izniklog iz katarzičnog pepela ratnog požara. Hoće li i to biti kvadratura ili pak neka nova okrutnost pokazati će vrijeme, ali bi se na temelju djela poput Borasovih moglo predvidjeti da vrijeme za rat u umjetnostima tek dolazi. Nadam se, samo na tematskoj razini.

'' Okrutnost kruga'', Autor: Saša Pavković, Muzej grada Šibenika, 21.01. – 01.02.1994.

U svojoj biografiji mladi hrvatski umjetnik Mill Boras ima zapisan čak i dvostruki izlagački nastup u mitskom kalifornijskom gradu Sacramentu, no veću pažnju domaće sredine prvi je put privukao nastupom na posljednjem Salonu mladih (prosinac 1992.) gdje se pojavio s ovećom instalacijom nazvanom ''Okrutnost kruga - help''.

Da bavljenje ''okrutnošću'' nije Borasov trenutni hir pokazala je jasno ovogodišnja izlagačka sezona, jer se tijekom 1993. čak dva puta pojavio u reprezentativnim zagrebačkim galerijskim prostorima (MUO, Galerija Nova), razrađujući i nadalje tematiku i simboliku krug(ov)a.

Ožujska postavka iz Muzeja za umjetnost i obrt u Galeriji Nova dijelom je izmijenjena (reduciranje usred manje prostornosti Galerije) i drugog ambijenta (''Nova'' je jedna od onih galerija čiji se eksponati mogu konzumirati i ''izvana'', kroz velike prozore ne ulazeći u prostor Galerije), no Boras je opet pregledno ''ispripovijedao'' svoju likovnu pripovijest.

Praveći krug kao sublimat vizualnog iskaza, Boras ekvilibrira između opasnosti da publici jednostavno postane dosadan jednoobraznošću formata i mogućnošću da se, uslijed logične preciznosti i jednostavnosti kruga kao medija, izrazi posve precizno. Odolijevajući iskušenjima, Boras je uspješno ''prehodao žicu''. Njegova izložba jest prepunjena krugovima, ali ona ipak progovara raznolikošću: drvenu podlogu - krug Boras ponekad samo oslikava a ponekad i oprostoruje - izvlači u prostor dodatnim trakama koje reljefiziraju objekt.

Shvaćajući osnovni ljudski (društveni) prijepor kao trajnu borbu, uvjetno rečeno, reda i nereda (svjetla i mraka), Boras pravilnom formom, koju potom lagano destruira, pokazuje koje su sve mogućnosti realizacije u toj vječnoj borbi. Za Borasa postoje ''Glavni'' i ''Sporedni krug'', postoji miran ''Zaštićeni krug'', ali i problematična ''Kritična točka'' (koju pokušava razblažiti Kristova žrtva), a u svemu tome ponekad ''Mrak dolazi izvana'' a ponekad ''iznutra''.

Prednost Borasovog koncepta ''Okrutnost kruga'' jeste u tome što, kada se već zasniva na tradicionalnom geometrijskom obliku, efikasno nalazi svoj izraz u svakom materijalu i bilo kojem ambijentu te je za očekivati da mladi umjetnik ubuduće obogati svoj koncept daljnjim eksperimentiranjem u različitim materijalima.

Konačno, prije negos sv(ij)e(t) postane krug, kaos nadvlada red (ili obrnuto) a svatko od nas ponaosob opstane tek kao silnica koja ide ili od ili prema središtu, za nadati se je da će nas Mill Boras i nadalje ugodno i često nagrađivati novim ''okrutnostima''.

''Portreti'', Autor: Saša Pavković

Iako pozornost publike u ovo tehnologizirano doba sve više privlače radovi nastali korištenjem suvremenih elektroničkih medija koji pri tom otvaraju i nova tematska pitanja današnje umjetnosti, neke stare tehnike, motivi i teme i dalje ostaju neizostavnim dijelom naše vizualne svakodnevnice.

Tako su portreti poznatih osoba i dalje  zanimljiv izazovi umjetnicima koji se upuštaju u njihovu izradu dok publika i likovni znalci uvijek rado provjeravaju koliko je koji umjetnik u tome imao uspjeha i što je novo ponudio na ogled. Dva svježa primjera, iz svijeta i s domaće scene, portret kraljice Elizabete II. koji je naslikao Lucian Freud te portreti hrvatskih književnika koje je realizirao Boris Bućan, pokazuju da ta tema i danas intrigira javnost različitih sredina.

Mill Boras tijekom svoje plodne likovne karijere neprestano istražuje, mijenja medije, oprobava različite tehnike i iskušava različite likovne ideje pa nije neobično da se upustio i u izradu većeg broja portreta osoba iz različitih sfera društvenog života u Hrvatskoj. Tako niz godina u njegovom ateljeu nastaje danas već zaokružen opus koji uključuje poznate likovne i glazbene umjetnike, književnike, sportaše, poslovne ljude, svećenike, takozvane obične ljude, članove obitelji, a tu je, dakako, i neizostavni autoportret. Radeći uglavnom prema fotografskom predlošku, grafitom na kamenoj ploči koja se otiskuje a potom se otisak suptilnim intervencijama posebno dorađuje, Boras je ostvario prepoznatljivu galeriju likova ali je i ovaj put ostao dosljedan svojoj navici poigravanja i istraživanja.

Poznata lica Boras je crtao i otiskivao u različitim formatima, isprobavao je različita kadriranja i postavljanja u prostor, tražio je prave suodnose ispune i praznine papira. Neki portretirani tako djeluju robusno i samopouzdano dok su drugi ocrtani kao krhke strukture koje blijede u prostoru. Osobnost portretiranih Boras neki put izražava gestom, drugi put položajem tijela. Na nekim otiscima naglasak je na očima ili kosi, drugi su likovi pokazani u izražajnom profilu ili se prepoznatljivost nalazi u emociji koja se odražava na licu. Nenametljivo je, dakle, umjetnik zašao i u unutarnji svijet portretiranih, pokazujući da i društveni lideri imaju pravo na trenutak sjete, začuđenosti, zabrinutosti ali i samozadovoljstva i taštine.

Tako se ovom izložbom Mill Boras vraća jednoj klasičnoj temi i jednom intimističkom izrazu, ne zanemarujući ni ovaj put mogućnost da i u realistički prikaz unese diskretne znakove likovne osobnosti. Ta javno-osobna igra koja se godinama odvijala u samoći ateljea sada kreće u javni život a nema razloga da u njoj, poput autora, jednako ne uživaju i portretirani i njihova publika.

''Proljeću'', Autor: Saša Pavković; Galerija moja (travanj 1999.)

Kolikogod vođenje galerije kod nas trenutačno bio gotovo Sizifov posao, ipak se i posljednjih godina pojavilo nekoliko novih prostora koji nastoje pridonijeti bogatijoj ponudi naše likovne scene. U tu neizvjesnost, ali i izazov krenula je i ''Galerija moja'' koja iz srca danas gotovo kulturno opustošene Trešnjevke kani odašiljati zanimljive likovne impulse zainteresiranoj zagrebačkoj publici. Iako naziv galerije odmah asocira na mogući povećani egoizam vlasnika i voditelja galerije, ovaj je prostor ipak prvenstveno zamišljen kao mjesto susreta, suglasja, razmjene umjetničkih poruka i korektne poslovne suradnje. Slikar Mill Boras koji je njezin vlasnik i voditelj namjerava u galeriji redovito pokazivati svoje različite nove radove ali zidovi, postamenti i podovi uređeni su i s ciljem izlaganja radova umjetnika koje cijeni i s kojima prijateljuje i sam vlasnik galerije.

Izložba koju prati ovaj katalog ogledni je primjerak te zamišljene suradnje koja se ovaj put protegla na čak jedanaest autora čiji su radovi okupljeni i izloženi na specifičan način. Izloženi radovi dijelom stižu kao odgovor umjetnika na Borasov poziv a dio je u ''moju…'' pristigao suradnjom s ''Galerijom Gradskom'' i njezinom voditeljicom Valentinom Rogić koja je izložbu obogatila posudbom nekoliko radova iz zbirke galerije iz Berislavićeve ulice.

Tako ovaj raznolik postav čine i ''klasici'' Ivan Kožarić i Vladimir Dodig Trokut, japanski gost fotograf Furuya, ali i ponajbolji naši kipari i slikari srednje i nešto mlađe generacije - Kuzma Kovačić, Petar Barišić, Vatroslav Kuliš, Lovro Artuković, Anton Vrlić, Anto Mamuša, te samouki kipar Ante Radoš.

Svima je njima kao dobar domaćin Mill Boras dao odgovarajuće izlagačko mjesto, ali im je i odgovorio svojim radovima, improviziranim instalacijama i živim i neživim ready-made kompozicijama. Tako je postav obogaćen i dodatno prostorno dinamiziran, a cijela je izložba dobila jednu duhovitu notu artističke zaigranosti kojom se potvrđuje da umjetnine i umjetnici najbolje komuniciraju onda kada nadilaze uobičajene, konvencionalne okvire i prepuštaju se maštovitoj izmjeni likovnih i duhovnih energija.

Povukavši se pred prijateljima i gostima u drugi plan, a opet duhovito pokazavši osobenost svoje izlagačke koncepcije, Mill Boras ovom skupnom izložbom potvrđuje da ''Galerija moja'' ipak nije samo njegova, već je otvorena za različite izlagačke projekte i neobične grupne i pojedinačne postave.

Time se likovna karta Zagreba upotpunjuje još jednim mjestom po mjeri modernih umjetničkih promišljanja pa ostaje samo ovoj mladoj galeriji poželjeti brzu afirmaciju i dugo i uspješno djelovanje na hrvatskoj galerijskoj sceni.

''Psi rata 91/92'', Autor: Vladimir Pavlović, hrvatski književnik, Europski dom Zagreb (18.05. – 01.06.1992.)

Ništa se više ne zna u ovoj tjeskobi. Ne zna se hoće li teći vrijeme svojom kolotečinom ili će jednostavno stati. Hoće li biti sna, spokoja, razdora, ništa se ne zna. Nad sve se nadvila slutnja kao da se primiče Bartolomejska noć. Ili to sotonske sile dolaze po svoje. Znam da ta pometnja u eteru može potrajati beskonačno ne razbistri li se ljudski razbor. Zasad, na žalost, tinja tek nejaka nada poput slabašna plamička. Konsternacija je zahvatila duše te kao uklete vrludaju. Kao da traže vrata, a njih nema. Strah vlada. Što se sve krije u toma pojmu kojem je gotovo nemoguće dosegnuti smisao? Ima li on u ovom trenutku stvarno, gotovo tjelesno obličje? Je li se nešto apstraktno potpuno otjelovilo? Nastala je poremetnja u svemu, ponajviše u mjerilima ljudskih vrednota. Obuzima me strah. Ali ne bih ga ni spomenuo da je obuzeo samo moju dušu. Ali moram! On se jasno oslikava na licima mojih bližnjih. Tko su oni? Svi kojima je Bog dao svoje obličje i dušu poput zaslona na koju se upisuju njegove poruke. One nas, ako ih slijedimo, udaljuju od grotla u kojem ključa pregust mrak, magma sljepila iz kojega se ne izlazi kad se jednom uđe. Tu ljudsku dušu zaista sam zamišljao kao plavičasti prozračni ekran na koji se kao netopiri lijepe i dobra i zla. Ali je nikada nisam zamišljao kao bestijarij u kojem opačine imaju svoj brlog te se ondje legu tuste otrovnice, mastodonti, nakaze s razjapljenim zjalom. A ona je čini se i to. Kako se mogu razumjeti užasi koji se zbivaju među nama ako nije tako? Što se u duši ljudskoj može zbiti da se tako naglo, iz posvećena atrija, pretvori u predvorje pakla, u pakao sam?

To je  zagonetka nad kojom ja mogu samo zdvajati. Kao da neke svemirske silnice, kao da zvijezde, kao da nešto zagonetno izgubi smjer te odvede u kolektivno ludilo države i narode, cijelo ljudstvo.

Ako je Bog čovjeku dao svoju sliku, zašto je dopustio razaranje te slike? Čemu ta ljudska žudnja za uništenjem drugih bića, njihova tjelesnog integriteta? A ta bića žele samo ovo: imati svoj spokoj u kojem se krotko diše.

"Putovi povratka", Autor: Mill Boras, Izložba slika u galeriji Splitske banke d.d. – Ekspozitura Zagreb (listopad 1992.)

I kako se sada snaći u ovom kaosu, gdje na minijaturnoj Zemlji, u vrtlogu beskonačnog Svemira sićušna ljudska stvorenja vječno pate zbog svojih malih briga, rastrgana strastima, tjeskobama, sretna i nesretna, neraspoložena… i uvijek smrtna. Totalno zadubljena u življenje. Kakva li prizora za pogled iz četvrte dimenzije, iz dubine svemirskog prostora koju ljudski mozak ne može ni zamisliti. Za mudro svemirsko oko sigurno smo nalik na mrave u nenadanom napadnutom mravinjaku, zbunjene i nepokolebane u pokušaju da se spase.

"Hercegovina", Autor: Mill Boras, Izložba slika u galeriji Splitske banke d.d. – Ekspozitura Zagreb (listopad 1992.)

Kamen do kamena, kamen na kamenu - kamenje, a između kamenja zemlja, u zemlji korijenje, iz zemlje smilje, kadulja, šipak, drača… na zemlji poskok, a između svega čovjek. Spržena zemlja kao horizontala, a odozgo užarena lopta i nastaje križ, križ težak k'o sudbina. Ne bježi čovjek od sudbine jer ne može uteći. I traje život, život na kamenu; lagodan ponekad, a često težak, gorak k'o list kadulje, ljut k'o ugriz zmije, kiseo k'o nedozreo šipak, sladak k'o zrela smokva, slobodan k'o let ptice i tegoban kao gmizanje zmije.

Krvavi žuljevi, izborana lica, ispečena koža, ispucala zemlja.
Slatko grožđe, prezrela smokva, raspukli šipak - rajski plodovi.
Zlatni listovi, visoki zvonici, vjera, ljubav.
Stopa do stope i nakraj svijeta.
Odoše mnogi i kao da svi ostadoše.
I traje zemlja.
I traje život.
To je HERCEGOVINA.

''Veronikin rubac'' – Prava slika Kristova, Autor: Darko Mimica

Duh Borasovog slikarstva lebdi oko njegovog djela kao što zrak lebdi oko nas. On kao da se nalazi u samom središtu tajanstvene nazočnosti ljudskog duha u svijetu.
Paleta ovog slikara dokazuje autora iskušane moralne ljepote: neiscrpna su vrela ufanja i ljubavi kojima ovo slikarstvo obdaruje duše, vraća osmjehe, pobuđuje nade, osnažuje vjeru, razgaljuje srca.
Očaravajuće plemenito, dražesno, s ljubavlju ono stvara čednost konkretne sreće, božanstvenost sklada i harmonije slobodne topline u ŽUDNJI za uništenim domovima, za nestalim malim skladnim svjetovima…
To čudo postignuto je ispreplitanjem i umnogostručavanjem odnosa tonova, oblika, obrisa, koji se prožimaju i odgovaraju jedni drugima, odjeka, koji se dozivaju i odbijaju, udruženih i uzburkanih volumena, što podsjećaju na naslage oblaka ili čak na daleku grmljavinu oluja i topova.
To je čista vizualna simfonija i kad asocira na prirodnost ili kad vjerno prikazuje izvornost oblika jer sve to poslužilo je umjetniku samo kao izlika, da bi mogao podići zgradu, što je čitavu sadržava njegova mašta, koja želi sve točke svemira povezati sa svojim središtem.
To je poslijedak Borasove stvaralačke ljubavi, jer su ljubav i stvaralačka moć identične po svojoj biti, i svi umjetnici to osjećaju.
Otuda nas iz Borasovog artističkog čuda zapljuskuje neusporediva opojnost i žar njegova srca i ljubav njegove palete za netaknute a ponižene, za čiste a uvrijeđene. I izranja tako pred nas potpuni čovjek u znaku Križa.
Podastire nam se profinjenim tkanjem artističkog izraza Golgote kroz koju je prošla Hrvatska, da bi postala svetom zemljom.

''Zajednička nit'', Autor: Saša Pavković, Galerija Gradska (rujan 1999.)

Suvremena umjetnička scena koncem se milenija razvija u brojnim smjerovima. Dok, primjerice, jedan njezin medijski dio na različite načine ispituje mogućnost i smisao novih tehnologija, s druge je strane ne manje snažna linija koja bit umjetničkog vidi u povratku prirodi, njezinim ritmovima, oblicima i mitologiji. Istražujući njihovo porijeklo, utjecaje i današnje posljedice, umjetnici komuniciraju s nasljeđima stoljeća i otvaraju nove mogućnosti umjetničkih ali i širih, društvenih suodnosa. Jedan od takvih eksperimenata je i projekt ''Zajednička nit'' Milla Borasa koji bi u idućih godinu dana trebao ponuditi niz djelimično različitih izdanja u kulturnim središtima glavnih hrvatskih regija, povezujući ih na način koji spaja prošlo i sadašnje, lokalno i globalno, pojedinačno i kolektivno.

Osnova projekta nastala je kad je Mill Boras započeo raditi skulpture od smrikovine, autohtonog drveta koje raste na ograničenom području njegovog rodnog kraja. Koristeći taj osobeni materijal za izradu minimalističkih skulptura primarnih formi, Boras je djelić svog zavičaja i osobne memorije pretvorio u univerzalni iskaz koji će na kompleksan način predstaviti različitim sredinama, upotpunjujući ih istovremeno s lokalnim prirodnim specifičnostima.

Skulpture naime prate i grafičke mape koje će autor projekta izraditi u suradnji s poznatim hrvatskim umjetnicima različitih generacija i likovnih poetika, a tijekom ove neobične ''turneje'' nastajat će i nove prirodne (stabla koja će Boras saditi u mjestima izlaganja) i umjetničke forme (skulpture koje će izrađivati od autohtonih vrsta drveća regija u kojima će gostovati). Tako će se različiti krajevi Hrvatske povezati množinom svojih sličnosti i bogatstvom svojih različitosti, maštovitošću svojih ljudi i specifičnošću svojih prirodnih zadatosti.

Uvijek otvoren za suradnju s drugim umjetnicima i stalno zaigran istraživanjima novih likovnih materijala i tehnika, Mill Boras ovim projektom otvara novo područje djelovanja unutar kojeg se prepliću potreba za zaštitom prirode i jačanjem ekološke svijesti s nastojanjem da se na kreativan način povežu ljudi koji žive u različitim prirodnim i društvenim uvjetima. Tako se ovaj projekt, čija je već i tehnička izvedba vrlo složena, dotiče temeljnih pitanja koje si na smjeni tisućljeća postavljaju misleći ljudi cijele planete - kako se odnositi prema prirodi, kako komunicirati s drugima, kako prevladati umjetničke taštine i neopterećeno razmjenjivati ideje? Namjera putovanja ''Zajedničkom niti' nije davanje konačnih odgovora na ta pitanja, no njegovo jednogodišnje trajanje trebalo bi sudionicima dati novu dimenziju doživljavanja svijeta, usklađeno s prirodnim potencijalima kontinentalne i primorske Hrvatske.

Početna dionica ''Zajedničke niti'' u galeriji ''Gradska'', prostoru koji kontinuirano ugošćuje inovativne umjetničke projekte, postavlja temelje raritetnog likovnog koncepta koji će svoje zaokruženje dobiti na završnoj izložbi. Tada će se vidjeti cjelovita slika, no već se sada može reći da on na neobičan način komentira vrijeme i prostor svog djelovanja, otvarajući jednu novu stranicu naše recentne umjetnosti. Koliko ta stranica bude na kraju bogatija novim plodovima i pozitivnim reakcijama, toliko će smisao cijelog projekta u većoj mjeri biti ispunjen.